Arhiva članaka - Listopad 2009
Prošli tjedan sam shvatio da je nakon dugogodišnje vjerne služne krepala moja lampa za trčanje Petzl Tikka Plus. Bila je malena, lagana i dovoljno snažna za trčanje po stazama, a još k tome i šparna. Da bi riječ rekel.
Onda sam par puta trčao s baterijom u ruci, al to je opasna aktivnost. U utorak sam dva puta spektakularno zviznuo ko kruška (prvi put sam se zaletio u klupu, a drugi puta popiknuo u neki korjen) dok sam umjesto puta pod nogama svijetlio po satu da vidim koliko dugo trčim. Rekoh sebi dosta zezanja idemo po novu bakteriju.
Naravno da sam krenul po još jednu kakvu sam imao i naravno da tog modela više nema. Dočekala me je nova Petzlova gama na čelu s modelom Ultra koji je ako je vjerovati onima koji su ga isprobali po svjetlosnoj snazi tek nešto malo slabiji od Silvine halogenke od 20W. Tu malu razliku u snazi bih žrtvovavo istog trena kad bacim pogled na glomazni zastarjeli akumulator u naprtnjači na leđima koji koristi Silva i usporedim ga s malim laganim litijum-ionski akumulatorom koji se nosi na glavi, a kojeg koristi Petzlova Ultra. Mrak lampa. Kako meni sada ipak ne treba lampa koja noć pretvara u dan bacih pogled na sljedeća dva modela i dugo sam se dvoumio između najnovijeg modela Myo RXP i nasljednika moje miljenice Tikka XP. Myo RXP ima jaču lampu i veće baterije, ali je naravno i veći i teži. S njim bi se komotno noću moglo trčati i po šumi i usput po malo gledat kartu, al onda je ipak prevagnula praktičnost manjeg modela koji je ionako puno jači od one kakvu sam do sada koristio.
Sutra se vidimo na gulašu i štafeti, nadam se da ne bu previše magle.
Robert i ja bi rado trčali štafetu u subotu u M21 kategoriji, al nam fali još jedan član ekipe. Ako je netko raspoložen za dobro društvo i ganjanje nek se javi jednom od nas dvojice.
Vikend iza toga idem na Spartacus kup u Szekesfehervar, kako mi dio ekipe štrajka, imam dva slobodna mjesta u autu. Idemo u petak oko 17 sati.
I dok je kod nas po pitanju natjecanja došla prerana zima, vani se još praši sve u 16. U njemačkom Dresdenu, naši juniori nastupaju na Evropskom juniorskom kupu.
Na put su krenuli pred koji dan, a u ekipi su Iva, Mihaela, Barbara, Matija, Matej, Matjaž i Mario (još da je Mario Mateo u muškom dijelu ekipe svi bi bili imenjaci s različitim varijantama istog imena). Nisam upućen u pojedinosti, ali pretpostavljam da je Alen gore s njima i sigurno je da će navedenima spomenuti nastup biti vrlo koristan, što se vidi i po staroj karti terena na kojem će trčati, kao i na slikicama s njega (podsjeća me na Češki Raj). Danas je na programu sprint, sutra klasika, a u nedjelju štafeta.
Nikolinaaaaaa trećaaaaaaa!!!!!!!
... i to u Ž21A kategoriji, na trci na kojoj su sudjelovale sve naše Alitašice.
Damir je na proglašenju s punim pravom najavio Nikolinu kao najveće iznenađenje dana, a sve je počelo s vrlo niskim očekivanjima s moje strane. Pet kilometara tabananja po asvaltu, pa još k tome i masovni start, kaj znači da bu mi cijelu stazu za vratom dahtalo nekoliko brzanaca koji ne znaju čitat kartu, a na startu se ne bude moglo proć kroz gomilu koja bu finiširala prvih umjesto zadnjih 100 metara trke.
I onda je krenulo, deca i starci naravno napred, a onda stotinjak metara nakon starta shvatio sam da trčim sam. Skoro sam, Dario je bio petnaestak metara iza mene, a i Vukma veli da je on nešto kasnije odlučio tim putem. Varijanta preko Štrosa i kina Tuškanac se pokazala desetak sekundi sporijom od Robijeve, ali to mi je pasalo. Imao sam dvije varijante obilaska score dijela staze i rekoh sebi idem na kontra stranu od Roberta. On je otišao lijevo, a meni je ostala desna strana koja mi je ionako bila simpatičnija. Na izlasku iz score dijela nije bilo nikog iz kategorije u blizini. Onda je bilo malo motanja po Nazorovoj i Tuškancu, pa opet preko Štrosa na Dolac. Sa Dolca je trebalo natrag istim putem i tu sam skontao da daleko iza mene nema nikoga. Ganjao sam se još dok se nisam popeo do kule Lotrščak, a onda sam mrvicu usporio i uključio autopilota do cilja. Tamo me Dalibor dočekao s konstatacijom da mi fali jedna kontrola, kratak pogled na kartu i shvatih da sam prošeo 40-ak metara od jedne kontrole u score dijelu, a da ju nisam štancao. Zar opet? I kaj mi vrijedi kaj je Robi imal pet i pol minuta dulje vrijeme? Ništa, ali nema veze, bilo je lijepo za čut Vukmu kad je poslije trke rekel kako sam sa starta odjurio laganim korakom uzbrdo. Dugo mi to već netko nije rekao. A tako sam se i osjećao, a za postolja ima godina - još smo mladi.
Score dio je bio poguban ne samo za mene, već i za velik broj drugih favorita,
što i nije neka utjeha za nas koji smo popušili, ali je zadovoljstvo za one koji su se našim greškama
okoristili. Kod muškaraca je očekivano najbrži bio Lino, drugo mjesto neki nn, a treće Neno, dok je
kod žena opet očekivano pobijedila Tonka ispred Eve i naše Nikoline.
Ostatak naše ekipe je bio blizu medaljama, a najbliže je bila Ana koja je na dvije trećine staze nekoliko kontrola bila i u vodstvu.
Hit dana je priredio Luka u M14 koji je doduše došao prvi do zadnje kontrole, ali se onda nije mogao
odlučiti kaj dalje, tako da su ga Andro i Borna koji su svaki za dvije glave manji od njega izfiniširali
i na kraju podijelili prvo mjesto s istim vremenom.
Na kraju moram priznat da sam uživao, jer je staza bila stvarno zanimljiva s nekoliko vrlo dobro napravljenih izbora varijanti. Bravo Francisco!
Potaknut Tominim člankom o nabavi novog SI kartončića, odlučih i ja kupit jedan. Sve ove godine sam uredno koristio svoj stari SI 5 i navikao sam se da na kontroli treba malo pričekat dok se ne čuje bip. Govorih sam sebi kako nema puno smisla kupovat brži karton, kad ne treniram. Kako već par mjeseci redovito trčim bacih se u trošak i kupih SI 6. Nakon dvije trke na kojima sam ga do sada koristio mogu potvrdit da se razlika u brzini između starog SI 5 i novijeg SI 6 kartona osjeti. Nije sad to nešto dramatično, ali na stazi se nabere nekoliko sekundi.
Evo još jednog filmića s poznatim glavnim glumcem. Tero u Cervari - ma kakva Venecija, ovo je pravi labirint - totalno ludilo!
Iza nas je i zadnja ovogodišnja rangirana trka u Hrvatskoj. Trka je korektno organizirana, osim što baš nisam uživao u postavljenoj stazi.
Pojavio se Matjaž i naravno uvjerljivo slavio, dok je kod cura u prorijeđenoj konkurenciji slavila Antonija ispred Ivane. Vrlo uvjerljiv bio je i Špek koji je na svim kontrolama osim utrčavanja imao najbrže prolaze. Skidam kapu! Ja sam bio pomalo bezvoljan. Nikad se nisam uspio sprijateljiti s kartom Manje Vasi i koliko god ju neki drugi hvalili za moj ukus je nekako čudno crtana i uglavnom po njoj više plivam nego što se orijentiram. Prva dionica je bila zanimljiva, ali bio sam vrlo nesiguran i na kraju sam još malo zaflaksao, uspon do druge me ubio u pojam, pa par kontrola relativno ok, onda opet malo alpinizma. Tu su mi se pod nogama počele motat žene, ali u kontra smjeru (zar još i to?). Onda par korektnih, pa opet penjanje, i za kraj još jedna zanimljiva dionica, na kojoj po tko zna koji put nađoh izgubljeno i uplakano dijete (ovaj put iz Lokvi). Na kraju uvjerljivo drugi, daleko iza Špeka i daleko ispred ostalih. Kaj reč o stazi? I da nisam bio emocinoalno prazan teško da bih na njoj uživao, za svaku zanimljivu dionicu se nađe barem jedna sušta suprotnost i onda još M21A i Ž21A imaju kompletno istu stazu, ali u kontra smjeru. Izgleda da je malo previše vremena prošlo otkako je bio zadnji (tj. otkako sam zadnji put radio) seminar za postavljače i kontrolore staza. Ako ništa drugo, desni taban koji me kolje zadnjih dana, uspješno je preživio vikend.
Deca su pobrala uglavnom četvrta, peta i šesta mjesta, što im nije puno smetalo jer su uživali na igralištu u botaničkom vrtu, a nabrali su i hrpu kestenja po okolnim šumama.
Poslije trke sam se išao malo rastrčavat, pa sam se prvo malo izgubio i onda kad sam skužio da sam uletio u cajtnot s proglašenjem, požurih natrag, ali kako sam trčao bez karte naletio sam na nekakvu prosjeku zaraslu kupinama. Nakon nekog vremena uzaludnog traženja prijelaza na drugu stranu odlučih forsirati prosjeku, što se i nije pokazalo kao najbolja odluka jer sam se zapetljao, do krvi oderao i tek nakon teške muke i preko nekoliko minuta borbe probio na drugu stranu, samo da bi shvatio da trideset metara dalje kupinjak prestaje.
U Hrvatskoj je od orijentacije za ovu godinu ostao još Zagreb open, a navodno i Tomo sprema na Igrišću još nekakvu neobaveznu štafetu zadnju subotu ovog mjeseca.
U studenom je u Mađarskoj November pokal i Vanecija u Italiji. Nakon dugačke sezone svi skupa smo se emocionalno dosta ispraznili i malo odmora od natjecanja i orijentacije će nam dobro doći. Još se samo premišljam da li da odmor napravimo prije ili poslije trka u studenom.
I da, u subotu se Vukma oženio protiv Vinke. Bit će malih orijentacista, čestitke mladencima!
Svako toliko vremena naletim na kakav zgodan filmić na temu našeg sporta, pa si već duže mislim kako bi bilo zgodno negdje staviti link na one koji mi se dopadaju i u to ime otvaram stranicu Videoteka.
U nedjelju sam sam samcat išao u Kamnišku Bistricu. Prijepodne je na rasporedu bilo prvo Prvenstvo Hrvatske u preciznoj orijentaciji u organizaciji Nika Čižeka i uz asistenciju Kreše Keresteša. Teren uz rijeku u dubokoj dolini ispod Kamniških alpi me malo podsjetio na Norvešku.
Vremenske su bile odmah na početku i to tri komada. Odgovorio sam na prve dvije u nekom ne prebrzom, ali ni predugačkom vremenu oko 10-ak sekundi po kontroli, a onda sam zazujio kad je i treći kružić bio na istom mjestu gdje i drugi, ali ovaj put s drugačijim opisom. Tko je tu lud? Jesam li drugu dobro vidio? Jesam li drugu dobro odgovorio? Iako sam istog trena vidio da je kružić na istom mjestu trebalo mi je duplo više vremena da dam odgovor za treću nego za drugu.
Staza mi se dopala i većih nedoumica sam imao samo na drugoj i jedanaestoj. Na drugoj, koja je bila na vrhu odrona koji se nije vidio već samo naslućivao, a po položaju uvale se moglo zaključiti da možda i nije baš tamo, sam potrošio 20 minuta i odmah došao u cajtnot. Jedanaesta je za moj ukus bila malo visoko (ja bih je stavio 2 metra niže), ali kako je neposredno prije nje već bilo dva Z-a, a i udaljenost od puta je bila približno ok odlučih se za zastavicu najbližu mjestu na kojem bi ja stavio kontrolu.
Na cilju, kratak pogled na rješenja i odmah mi je bilo jasno da sam pobijedio, jer nisam imao niti jednu grešku. Yes!
Drugo mjesto osvojila je Ivana, a treće Ivica. Zdenko očito nije imao svoj dan. Natjecanje bu na žalost bilo zapamćeno i po tome što je najveći dio natjecatelja dobio amneziju, pa su osim Zdenka, mene i još par ljudi svi ostali uredno šetali po livadi iako znaju da se to ne smije.
Popodne je bilo prvenstvo Slovenije u sprintu na istom terenu, ali ponešto proširenoj karti. Prijavih se u elitu, a imali smo istu stazu kao i veterani koji su startali prije nas. Damira su stavili da starta dvije minute prije mene. Krenuo sam relativno ok uz par sitnih greškica sve do devete kontrole kada sam vidio Damira koji je izlazio iz petlje i na očigled bio manje od dvije minute ispred mene. Izgleda da sam malo požurio, pala mi koncentracija i ode skoro minuta na jedanaestoj. Tu sam pokupio Aleša i još jednog veterana koji su mi se do kraja staze motali pod nogama i remetili mi mir. Rijeku sam zaobišao preko mosta i imao sekundu bolji prolaz od Damira i to sa suhim nogama, a onda nekoliko kontrola dalje nastupilo je potpuno pomraćenje kad sam se sasvim nepromišljeno i nepotrebno išao probijati kroz puni zeleni gustiš umjesto da ga obiđem kao većina ostalih. Rezultat - čista elementarna katastrofa - gubitak od dvije i pol minute na toj dionici. Na kraju završih tek kao sedmi, daleko, daleko iza Andraža koji je uvjerljivo pobijedio. Loše, treba još puno žgancih pojest.
Rezultati Kamniška Bistrica, precizna
Rezultati Kamniška Bistrica, sprint
U subotu se deca i ja spremamo na zadnju ovogodišnju službenu trku u Hrvatskoj. Manja Vas mi nikad nije ležala kao teren, ali treba pregrist i probat napravit ok rezultat. Nemam baš neka očekivanja jer sam se na žalost i sam pridružio povrijeđenom dijelu ekipe (mogli bi se izjalovit planovi određenih krugova koji su me se mislili riješit dogodine tako što će me protjerat u drugu kategoriju).