Arhiva članaka - Kolovoz 2009
Zaostatke bumo napisali kad stignemo i ako stignemo, a idemo sad malo o aktualnim zbivanjima na domaćoj sceni.
Daklem ovu nedjelju je u Lokvama sprint utrkom otvoren jesenski dio ovogodišnje O-sezone. Premda većini
to možda i nije pretjerano zapelo za oko, po meni je najzapaženiji rezultat natjecanja napravila naša Iva,
koja je pobijedila u brojnoj Ž16 kategoriji iako ima tek 11 godina. Sjajno! Bravo
Iva!
Osim toga nije puno falilo da imamo i dvije cure na
postolju jer je Ana bila odlična četvrta.
Marija je u istoj kategoriji zauzela 11. mjesto, dok su Antun i Marko u M16 bili 8. i 10. Svakako treba spomenuti i Luku koji (u uz moju malu pomoć) po prvi puta prošao stazu na orijentacijskom natjecanju.
Nikolina se malo kucala, pa je završila na 13. mjestu među gospođama kod kojih je uvjerljivo pobijedila Eva, a za medalje su se još izborile Antonija i Vinka. Kod gospode Matjaž nije dozvolio nikakva iznenađenja, već je uknjižio još jednu pobjedu na svoj konto. Drugi je bio Damir, koji proživljava drugu mladost, treći i četvrti Tihomir i Edi, dok se ostatak ekipe baš i nije najbolje snašao.
Nakon poraza od Daria i Karla na Trsatu, uspio sam malo doći sebi i revanširati se kolegama iz kategorije. Dario je doduše dva dana ranije opal s motora, tako da je više hoduckao nego trčao.
Poslije trke malo sam čavrljao s drugovima iz starih dobrih elitaških dana. Edi mi se pohvalio kako je ostatku ekipe prenio moju najavu iz Miskolca ("ima da leti perje"), na što su Špek i Tomo reagirali sa zluradim osmjesima i pitanjem: "koji mi je to puta po redu da se vraćam".
Trka je inače bila dobro organizirana, a naročito su mi se dopali teren, karta i staza. Za razliku od uobičajenih kros liga po urbanim područjima, na ovom sprintu po proplancima i šumarcima je i te kako trebalo paziti na navigaciju.
Galerija fotografija Lokve, će biti online za dan-dva
Vrlo kratko. Hoki je još jednom osvojio srebro!
Hrvatska je sedma u ekipnom poretku na Svjetskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji, a ja
najbolji od naših u otvorenoj kategoriji na 22. mjestu. Sutra ujutro imamo kliniku i onda pravac
Zagreb. Imam još kamaru toga napisati o današnjem danu, ali sada jednostavno ne stignem. budem za
dan dva.
Kad dođem doma, prva stanica je vaga, a druga klavir 
(crko
sam zadnja dva tjedna bez njega).
Don't give up...
Rezultati Svjetskog prvenstva u preciznoj orijentaciji, 2. dan
Rezultati Svjetskog prvenstva u preciznoj orijentaciji
Rezultati Svjetskog prvenstva u preciznoj orijentaciji, ekipno
Bili smo na drugom modelu, a karta je bila s dosta grešaka kao na nekoj lokalnoj trci, pa i gora.
Poslije smo nabavili kartu istog terena na kojoj je održano jučerašnje finale sprinta i razlike u korist ove potonje su bile drastične, valjda će naša sutrašnja karta koja će biti dorađena karta s finala sprinta biti OK. Jedino nas malo brine postavljač Laszlo koji ima dosta čudne poglede na postavljanje staza za preciznu.
Sutrašnji dan se dakle zbraja s jučeršnjim da bi se dobio ukupni pojedinačni poredak. Hoki je u sjajnoj poziciji da napravi još jedan svjetski rezultat. Vrlo smo zadovoljni i s Ivicom koji je na svom prvom nastupu bio zaista odličan. Mi ostali smo toliko podbacili prvog dana da su šanse da se netko možda probije među prvih deset minimalne.
Drugi dan se međutim boduje i ekipno i to po dva najbolja iz svake kategorije, tako da ćemo se svi
potruditi biti čim bolji. Premda to naravno ništa ne znači, računali smo ekipne bodove od prvog dana
i bili smo vrlo dobri, usprkos hendikepu što u paralimpik kategoriji imamo samo dva natjecatelja, a
ne tri kao svi ostali. Premda uvijek može biti i gore, ekipa iz otvorene će sutra valjda doći sebi, i
ako Hoki i Ivica zadrže svoju formu, mogli bi napraviti zapažen rezultat
Danas popodne je u centru grada bilo natjecanje u mobile-orijentaciji. Mobile orijentacija funcionira tako da jedan član ekipe ima kartu, a drugome preko mobitela daje upute kako da ide od kontrole do kontrole i kada prvi završi rundu onda se uloge mijenjaju i trči se još jedna runda. U kategoriji miješanih parova nastupio sam u paru sa Slađanom, frendicom iz Srbije i bilo nam je baš zabavno, makar smo se malo živcirali (i drugi su) na nekoliko kontrola zbog problema u komunikaciji (tipa: preko puta terase je haustor! - koji haustor? - Pa preko puta terase - Nema tu nikakvog haustora - Pa ispred koje terase se ti nalaziš...) Bilo je zabavno vidjeti ljude u kojim su sve pozama i s koliko žara i emocija davali upute svojim trkačima, te koliko su se neki (mi nismo) na kraju silno iživcirali i primili k srcu što su ih recimo dobile dvije djevojčice.
Navečer smo imali prvi dio ovogodišnje klinike za preciznu orijentaciju i bilo je govora o uvođenju
nove dicipline u preciznu orijentaciju - Temp-O, o tome više drugi puta. Idem spavat i odmorit se malo
za sutrašnji nastup. !. Sutra je novi dan.
Miskolc opet.
Rezultata još nema ni online ni igdje drugdje, al ovim putem javljam nekim prijateljima iz starih dobrih dana da imaju još jedan razlog za likovanje nad mojim neuspjehom.
Premda nam staza nije bila baš skroz jednaka (za obje kategorije), moglo bi se reći da uglavnom je, jer je bilo neikh 15% različitih kontrola. Paralimpik dio ekipe je sjajno odradio svoj dio posla. U prvom redu Hoki koji je po neslužbenim rezultatima nakon prvog dana ponovno sjajan drugi. Odlično je posao odradio i Ivica koji je skupio visokih 18 točnih odgovora, na svom prvom nastupu na WTOC-u.
Što se tiće ekipe iz otvorene kategorije, mislim da bi se naš zajednički komentar o stazi mogao
vizualno najkraće mogao opisati otprilike ovako: 
Jasminka i ja smo imali 17 (od 26) točnih odgovora dok je Dalibor imao 14. Citirat ću kolegu:
"zašto se uopće baviti nečim kad se stalno samo živciraš oko toga, a ti uporno dolaziš po još".
Neko drugi je rekao što me ne ubije to me ojača. Idemo dalje (u nove pobjede
)!. Sutra je model 2.
Rezultati Svjetskog prvenstva u preciznoj orijentaciji, 1. dan
Miskolc. Jučer smo se napokon svi skupili na licu mjesta, repka u trčanju koja je tu već nekoliko dana, a od jučer je kompletirana i precizna repka. Navečer je bilo službeno otvaranje Svjetkog prvenstva.
Koncepcija Svjetskog prvenstva gdje se dva održavaju istovremeno, jest zgodna zbog mnogih razloga, ali moram priznat da meni WOC malo odvlači pažnju s WTOC-a. Puno je tu previše poznatiih lica i starih prijatelja i puno previše emocija koje me vežu uz sve to. Al što je tu je. Mi danas imamo model event za prvi dan natjecanja.
Inače, ovdje u domu gdje smo smješteni imamo Internet u svakoj sobi , a imam dojam i
da u prosjeku ima barem jedan laptop po sobi (nije da ih ima baš u svakoj, ali ih zato u nekima ima i po tri komada).
Tehnika narodu!
Plaža, bežični internet, suncobran, more :) Danas sam čuvam četvoro svoje i još jedno šogorovo dete, pa malo surfam po webu, al za koji dan kad bum imal pomoc s decom odoh ja surfat na daski. Yeah!
Svjetsko prvenstvo se opako približilo. U mađarskom Miskolcu će po obićaju paralelno biti održano Svjetsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju i Svjetsko prvenstvo u preciznoj orijentaciji. Najvažnije natjecanje u godini počinje za manje od deset dana.
Tko se od reprezentativaca koliko pripremio, pripremio se. Sada može još jedino potražiti duševni mir
i koncentraciju potrebnu da najbolji rezultat napravi onda kad je najvažnije.
Ljepote nam u novim dresovima neće nedostajati, a zasigurno neće ni uzbuđenja.
Trčeći dio repke putuje gore krajem sljedećeg tjedna, a precizni u idući utorak.
Do onda se selim na jug, ne bi li uhvatio malo sunca i soli i skinuo (još) koju kilu.
Kako mi se ne bi ponovilo kao u Vasterasu, da ne mogu napraviti ftp s lica mjesta, malo sam presložio stranicu i pripremio ju za što lakše javljanje s lica mjesta. Čujemo se iz Mađarske!
Sjetim se često ovih dana kako smo prije frtalj stoljeća svakog ljeta imali orijentacijski trening kamp na Virovitičkim ribnjacima. Skupilo bi se tada dosta ljudi iz Hrvatske i Srbije, te poneko iz Slovenije gdje se sport tada tek počeo razvijati. Imali bi po dva trening natjecanja na dan. Svako je imalo neku temu: linijska, prozor, napamet, score, obična, noćna... Spavali bi u šatorima i borili se s komarcima. Svatko bi organizirao jedno natjecanje, a na ostalima bi sudjelovao i bilo nam je sjajno, a i puno bi naučili.
Povod prisjećanju je naravno nedavni boravak u Tirolu. Međutim dok ovo pišem društvo iz Smederevske Palanke koje je bilo u Telfsu je na trening kampu na Kopaoniku (sve skupa 20-ak juniora), a društvo iz slovačkog Pezinoka je na trening kampu doma u Slovačkoj (na kojem ih po odokativnoj procjeni s fotki ima 50-100 komada). Treba li reći koliko je velika korist od takvog kampa za njegove polaznike? ... a mi to nismo napravili odavno.
Ovih dana se doduše kod nas razvila nekakva polemika na temu da li je našem sportu potrebna kvaliteta ili kvantiteta. Može se dogoditi da netko odgaja stotinu natjecatelja i niti jedan od njih ne preraste u vrhunskog natjecatelja, a netko drugi možda od jednog jedinog potrefi onog pravog ekstra klase kao što je npr. Matjaž. Volio bih kad bi moj sin (ili kčer) jednom bio pravi elitaš, ali puno veću šansu za odgojit pravog elitaša ću imati ako neću odgajati samo jednog jedinog...
Sasvim je jasno da našem sportu i Savezu treba i kvaliteta i kvantiteta. Oni se međusobno nadopunjuju. I tu opet dođemo na početnu temu ovog članka, Jednako za vrhunske natjecatelje, za mlade nade od koji možda nekad nešto bude, kao i za one koji dolaze zbog ljubavi prema sportu, društva i/ili zdravlja trening kamp je karika koja nam nedostaje.
"I shall meditate on this"...
Što se tiče nastupa na WOC-u, pročitah negdje da bi trebalo poslati samo Matjaža, istrošene 30 i 40 godišnjake ostaviti doma i okrenuti se mladima.
Ajmo se mi koncentrirati na budućnost. Ovi 30 i 40 godišnjaci ionako ne mogu osvojit neku medalju niti bit u recimo prvih 20-30, pa zašto bi ih onda uopće slali?
Možda bi odmah mogli poslat junirsku repku umjesto seniorske, jedino je malo problem što bi onda tim našim perspektivnim mladima poslali poruku da su već sada dovoljno dobri i da bez napretka i rada mogu biti u repki (barem dok se ne pojavi netko još mlađi).
Možda bi mogli poslati samo Matjaža. Al pitam se kakvu bi tek onda poslali poruku našim perspektivnim juniorima. Mogu oni jednog dana biti u vrhu hrvatske orijentacije, kao nedvojbeno jedan od tri najbolja seniora ili seniorke, ali nastup za reprezentaciju neće ovisiti o tome već o dobroj ili lošoj volji kakvog odbora koje će po svom nahođenju odlučivati kolike su njihove šanse za medalju ili vrlo visoki plasman. Vrlo destimulativno i destruktivno razmišljanje. Po toj logici i Matjaž može ostati doma, jer ni on koliko god odličan bio neće uzet medalju niti se plasirati u prvih 20-30 na svijetu.
Jedini dobar i normalan izbor može biti da na svjetsko prvenstvo idu trenutno najbolji orijentacisti u Hrvatskoj, bez obzira na godine (bilo je slučajeva da veterani postanu svjetski prvaci) i bez obzira na to što znamo da nitko od njih neće osvojiti medalju niti napraviti zapaženi rezultat. Oni će dati najbolje od sebe i svima njima će to bit vrlo dragocjeno iskustvo i motivacija da ustraju u naporima da budu još bolji. Osim toga naši perspektivni juniori će jasno vidjeti što mogu očekivati ako ulože dovoljno truda i rada da postanu bolji od tih istih istrošenih 30 i 40 godišnjaka koji sada brane boje Hrvatske. Bilo bi žalosno i sramota za nas kada ne bi poslali kompletnu reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo sada kada se održava nama tu pod nosom, doslovce s druge strane plota.
Matjaž, Vedran, Edi, Damir, Vinka, Antonija i Ivana su svojim radom i rezultatima neosporno zaslužili mjesto u reprezentaciji i nastup na Svjetskom prvenstvu. Na nama ostalima je da ih podržimo u tome, navijamo da postignu što bolje rezultate i ne bacamo im klipove pod noge.
Zadnjeg dana igara išli smo svi zajedno na mali planinarski izlet. Plan je bio da autom dođemo na malo preko 2000 m, a onda pješke na malo preko 2800 m. Sve bi to bilo pet da vremenska prognoza nije bila oblačno prijepodne, a kasnije popodne pljusak i grmljavina uz veliki pad temperature.
Našima sam izdiktirao što sve trebaju ponijeti sa sobom i onda kad smo izašli iz auta na 2 soma, počela je padat kiša i velim ja obucite šuškavce, a jedan od njih me belo gleda, ja ponovim i dobijem odgovor da ga nema. I to mi sad veli, a ja dolje u kući imam još dva razervna.
Onda smo krenuli uzbrdo i ja nakon stotinjak metara odlučih uzeti manji fotić. Velim Antunu nek ide s ostalima, a da ću ih ja stići. Kad sam se vratio natrag zatekao sam grupu koja je otišla 300 metara naprijed i dragog sina koji me čeka na istom mjestu. Naravno da s njim više nisam mogao stići grupu jer je on ionako bio za glavu manji od prvog sljedećeg.
Moram priznat da sam bio vrlo nervozan, jer osim bisera bez šuškavca iz naše ekipe, barem trećina ostalih je bila potpuno neprikladno opremljena za put pred nama (npr. bilo ih je dosta sa startasicama na nogama). Osim toga, vrijeme je očigledno bilo ispred prognoze, a što je bilo najgore od svega zapad odakle je promjena dolazila je prvo bio djelomično, a onda potpuno sakriven okolnim vrhovima.
Kako na tim visinama među alpskim vrhovima za samo 15-ak minuta može nastati Sodoma i Gomora od vremena, a vremenska prognoza za popodne je ionako bila loša, nadao sam se da će društvo napred odustati od uspona na vrh, ali nije.
Iznad 2500 metara put je vodio uz rub sipara, povremeno zalazeći u njega. Staza nije bila teška, moja Ana od devet godina bi ju prošla sa smješkom, kao što i je većina grupe ispred nas, ali otprilike trećena njih (valjda oni u startasicama i sličnoj obući) zapelo je i počelo ići četvoronoške, kao da su u stijeni Triglava. Obzirom da su orijentacisti naučeni trčati po zaista svakakvim terenima, očito je u igri bio strah od visine iako padina nije bila prestrma.
Onda su konačno neki shvatili da im je pametnije vratit se na vrijeme i odustali su od uspona. Na sedlu iznad sipara napokon sam odahnuo jer se otvorio pogled na zapadnu stranu, koja je doduše bila oblačna, ali nevolja nije bila na vidiku. Tu sam se napokon opustio i prepustio užitku pentranja po brdima.
Na vrh sam stigao zadnji, kad je još gore bilo jedva desetak ljudi. Vrijeme baš i nije bilo neko za fotkanje, kiša je doduše prestala ali zrak je bio pun izmaglice koja je zamagljivala vidike.
Putem nizbrdo dočekali smo čak i malo sunca, a pejzaž je od tmurnih boja prešao u žarke i zasićene. Sve je dobro kad se dobro svrši. Stvarno smo imali sreće s vremenom, jer sljedeće jutro je na prijevoju gdje smo bili ostavili aute osvanulo s 30 cm snijega.
Popodne je bilo zatvaranje igara, a sljedećeg jutra smo izbjegavajući glavne tunele i gužve pred njima, polako se dovezli do doma. Putem smo bili i na (friškom noćašnjem) snijegu, i to sredinom srpnja.
U četvrtak su na redu bile srednje staze u Miemingu. Teren je bio najlakši od onih na kojima smo imali trke, ali opet dovoljno zanimljiv za složit dobru stazu. Zum je bio solidan šesti, ali s priličnim zaostatkom za najbržima, Antun je ovaj puta išao odlično i dobio čak četvoricu, Luka je bio nešto preko desetak minuta sporiji, ali je ostao bez plasmana jer mu nešto nije bilo u redu s SI-je, a Nina je napravila očekivani rezultat.
Obzirom da je cilj trke bio kraj jezera, treba li sumnjati da je poslije trke palo kolektivno kupanje?
Ja sam odradio još jedan dan s fotoaparatom na stazi. Jedina cilju bliska, a zajednička muško-ženska kontrola bila je tako postavljena da su mi ljudi dotrčavali iz smjera sunca, a šuma je k tome bila dosta prozračna tako da je sve bilo prošarano vrlo jakim kontrastima svjetlo/sjena, al poneka fotka će se ipak nać.
Popodne smo imali slobodno. Neki su išli na bazen, neki su skoknuli do Innsbrucka, a ja sam veći dio naše ekipe na jedvite jade natjerao na dogovoreni izlet do Njemačke, jer su oni bili skloniji provesti popodne uz bazen i trampolin. Ipak, obzirom da smo bili manje od 50 km zračne linije od Neuschwanstein-a, po načelu demokratskog centralizma, popodne smo proveli tamo. Trenutno renoviraju južno pročelje dvorca, ali i takav Neuschwanstein oduševljava. Mogao bih tamo provesti tjedan dana i ne bi mi bilo dosadno. K tome, za decu do 18 godina upad u dvorac je mukte.